LJUDI DANAS JE OTVOREN MOJ NOVI BLOG. SADA ĆU VAS SVE KONAČNO MOĆI ISKOMENTIRATI. ŠALJEM VELIKI POZZ...EVO LINKA:


MY POETRY

Dugo čekani dan

I tako svanu dugo čekani dan,
Trenutak sumoran, trenutak suncem obasjan.
Cijela jedna vječnost već je za nama,
I kao sjenka prošlosti dušu mi prolama...

Ah,ti nepovratni dani,
U kojima je čežnja gospodar bila
A neka sjeta uzdahe je lomila.

Strepnje i nade, tuge i radosti,
Ironija se uvijek uvukla u kosti.
Umorna lica krećem u novi dan,
Ostavljam to ljeto...

Ispraća nas sunce, a kiša već se sprema
Usponi, padovi i ničeg više nema.
Samo tupu bol osjećam u svojoj duši,
U meni pustoš vlada i nešto me guši.

...Vlak sve dalje me vozi
Dalje od tebe, a bliže kući.
U srcu dremež, a mene nešto muči.
Nešto propušteno što nikomu neću reći,
Tješim se samo da vrijeme sve rane liječi.

I ne mogu više ništa reći,
Ne usuđujem se sebi lagati,
Pokazat će vrijeme da sam u pravu
Jer neću više snove pretvarati u javu.

Vlak sve dalje me nosi...
Adieu....zbogom....
I opet neću lagati sebe,
Jer u mislima JOŠ SAM S TOBOM.

Zaborav

Dok daleko tonem
U zaboravljeni dio dana,
Put do tamo...
Vraća me u stvarnost.

Ogoljeli privid
Ili neka vrsta cudnoga mi pogleda,
Odputovati...
Mislima mi ne da.

Prijatelju moj!
Kada budeš ovo čitao,
Ja ću već spavati.
Ali ne snom kakvim običavaju spavati
Umorni ljudi i umorne im duše.

Spavat ću,prijatelju moj...
Dubokim snom.
Kakvim svi moraju usnuti.
Spavat ću...
Snom koji ruši sve jave...
Snom koji oduzima sve što bilo je,
I ruši sve što nekada sagrađeno bilo je.

Usnut ću, prijatelju moj.
No ti me se nekada spomeni,
U pjesmi ili kojoj dobroj riječi
Jer uspomene su sve što sada ostalo je.

Čuvaj ih, prijatelju moj...
Čuvaj ih,do sljedećega puta,
Jer srest ćemo se mi.

I ne ljuti se što pjesma imena nema,
To zaista bitno nije...
Negdje duboko u meni,
Tvoje ime ispisano je...

Ja ću te čekati u krilu noći.
Obasjat ću tvoj put.
I pričat ću anđelima najljepše priče o tebi...
Pazit ću te, prijatelju moj...
Jer sve što ostaje mi sada,
Jest da ti kažem...
Zbogom...

Izgubljena pjesma

Kada me zrak počne
gušiti,
I sloboda kada me
zarobi...
Kada svjetlost postane
najgora tmina,
Još ću ti jednom htjeti reći,
da mi nedostaješ.

No neću moći.
Neću te naći.
Bilo je previše puteva
Koji su vodili do neba
I previše cesta...
I sada...
Ne znam gdje sam.
Izgubila sam se.
Bilo je puno...previše puteva.

Samo misao...

Došao si mi u mislima,
...rano...ovoga jutra,
Kao i svakoga prethodnoga...

Rodila se misao...
No,kratkotrajna i
Sjetna bješe ona.

Rasplinula se poput
Rose sitno istkane
Na mekoj paukovoj mreži,
Odnesene prvim jutarnjim
Povjetarcem.

Kratka bješe,
...
misao mi bolna!

Kao i svake večeri

I stojim tu...
Kao i svake večeri,
pred slikom tvojom,
ikonom moga idolopoklonstva.

Stojim i osjećam
Se poraženom,
Jer izdala me
Ona kojoj sam najviše
Vjerovala...

Ljubav...
Bila je vodilja moja,
A sada zbog nje,
Tu stojim sama,
Bez misli,
Tako jednolično...
I glupo...

Jer ljubav...

bila je vodilja moja...

Noćas...

Tražila sam te noćas...
Hodala sam pustom ulicom
Koja je tada bila
Moj jedini pratioc...

Tražila sam te noćas,
U tragovima prošlosti
Koja je tada bila
Moja jedina prijateljica.

Nadala sam se da ćeš doći
S prvim zanosima
Ljetnoga juga...
Opila me neka tiha sjeta,
A u dušu moju nastanila se tuga.

Jer...
Vjerovala sam da ćeš doći!

Obale tvoga sna


Doći ću večeras-na obale tvojih snova
Tiho, neznatno i polako,
Baš kako snovi znaju obuzimati
Umorna čovjeka na zamaku dana,
Ostavljajući mu san ili možda samo javu...

Ti mi pokaži put kroz dvore tvojih snova,
I ostat ću tamo tako dugo...
Dok sunce na nebu ne pusti i posljednju zraku
Na lice tvoje i ne probudi te...

A zatim...
Potraži me negdje u svojoj javi,
Neću se skriti, jer ti si moja stvarnost,
A ne samo dio sanje...

Bilo je dana...

U mojoj sobi
još uvijek isto je sve,
i dim svijeće
nad praznom sobom se vije...

Kada si rekao da je kraj...
moje tužno lice i ljudi bez ciljeva
i ja...tamo negdje među njima.

Rekla sam da neću pisati
tužne pjesme...
Obećala sam ti uvijek pjevati
našu pjesmu...

Jer bilo je dana...
Onih dana...
Kada sam još vjerovala
u tu pustu riječ...
Da!Vjerovala sam...u ljubav...

Ono što tražim

Čežnja se uvukla u svaki kutak moje sobe,
Koja je sada prazna...bez tebe...
Na mokrim i hladnim ulicama,
Tužno drveće, spustilo je svoje teške grane
Nježno milujući pokojeg slučajnog prolaznika,
Izgubljenog u vremenu...

Ptice na nebu prenose poruku ljubavi,
Ah,tko bi je znao...
Samo da mi je poletjeti,
Možda bih i shvatila,
Što je to...ono što tražim
I čemu težim...

Posvuda je mir i tišina,
samo u daljini
Napušteni pas svojim lavežom prolomi noć.
Možda i on traži nešto...
Kao i ja...
ili je to samo....
...čežnja...???

Vojnik...

Teški koraci...
Hod protiv vjetra...
Ususret oluji...
Silni oblaci...

Duboka voda...
Samo slika djevojke
U krvavoj ruci...

Vojnik sam,
Sjedi na kamenu...
Bijela ptica stoji
Iza njega,
No on je vidjeti ne može...

Strašan zvuk
Prolomi kratku tišinu...
Slika je pala...
Bijela ptica odleti u visinu...

Samo ti...

Opet je došla ta večer...
Večer kada bol guši dušu
Pitanjem zašto ovako mora biti...
Ubijajući svaki trag nade koji je ostao u duši
Poput najtanje niti...

Večer kada bol oduzima sve,
Kada si ti jedina tema...
Večer kada se duša grči...tražeći razloge,
A znajući da ih nema...

Zauvijek zbogom!!!

Otišao si...
Poput vjetra,
I ne vraćaš se više...
No ti si uvijek prisutan
Kao i ovo vrijeme ludo...
Ostavio si trag na svima nama...

Ljeto dolazi,
Vrijeme teče...
Uvijek ću te se sjećati,
Sve dok moj životni sat
Satkan od pijeska bijeloga
Baš kakva bijaše i tvoja duša,
Bude tekao...

I uvijek ću te spominjati
Sve dok pjesničke note
U meni budu pisale pjesmu ovu
I sve koje tebi ću posvetiti.

I zauvijek ćeš živjeti,
Gledati nas s neba...
Sve dok anđeli ne poprime
Oblik tvoga lica...

I nikada zaboravljen nećeš biti,
Sve dok bude ovoga svijeta
Vjetar će tvoje ime nositi...

Svirat će ti najljepše melodije.
Mirno snivaj moj anđele mali...
Jer sve tako sada tužno je.

Ljudi...
Uzeli su mi ljubav...
Oduzeli sne...
Zato pišem pjesme...
Njih mi nitko dirati neće...
One će mi čuvati uspomene,
Poneke djevojačke sne...
Sretne dane,
Zaljubljene sate...
Sve nove godine...
Svaki poljubac...
Možda i rastanak...
Svaku izrečenu riječ...
Otpjevane pjesme...

Sve će proći,
Pjesme će ostati...
I ja ću otići,
Slova će i dalje biti napisana
I preko njih ću govoriti!

Križevi bez imena
†† (..Vukovaru..) ††

Jesen je bila...
ulice sive,tužne i bez smijeha..
Djeca se više ne igraju...nema ih...

Kuće bez krovova,
Parkovi bez klupa..
Ulice bez glazbe i imena..
Zemlja bez cvijeća...
natopljena krvlju i teškim teretom
ovoga grada i ljudskih sudbina.

Danas...
sve je nekako drugačije..
Grad kao da izranja
Iz mrtvog sna...
Krvavo cvijeće ljudskih duša..
..uvenulo je...

Danas...
Sunce već drugačije sja...
kao da traži zaklon...
kao da se boji
da će vidjeti...
i možda se sjetiti..
one jeseni...

A svetim gradom kao
Da hoda neka tiha, uplašena dječja sjena
Posjećujući bijele križeve
I grobove...bez imena...

Pjesma bez imena

Opet pišem pjesmu
U krilu pjesničkih nota,
Opet tražim riječi,
Stihove prazne pišem,
Samo da nekog volim,
Želim reći...

Opet pišem malu pjesmu,
Bez imena...
Pjesmu bez puno rime,
No nije bitno,
Ionako vam ne želim reći
NJEGOVO IME.

Volim...

Ovaj grad, moje nadanje, moje htijenje...
Ovaj grad, moje maštanje
i moji sni
Taj grad... i u njemu TI...

Ti,ovaj grad i ja...

S tihe obale dolaze najljepši zvuci gitare,
Valovi bacaju i posljednju kap na umorno lice tvoje...
Sunce je već negdje daleko,
A mjesec nas budno gleda...
Na nebu tiho plove zvijezde,
Svojim sjajom opominju vrele i već puste ulice...

Noć je zakrilila i posljednji ugao grada...
Sat otkucava ponoć,
Čuje se crkveno zvono...negdje daleko u noć...
Na trenutak, nemirni šišmiš odglumi svoj ples na visini,
A trenutak drugi već se izgubi negdje u daljini...
Samo ti i ja...tako maleni...usred svemira...

I ova mala noćna predstava...
Pravit ću se da je samo zbog tebe...
Jer što je još ostalo noćas nego
TI, ovaj grad...i ja...